U mnogim kulturama postoji vjerovanje da biljke imaju svoj "duh" ili "esenciju", koja nadilazi sam fizički miris. Smatralo se da se iz područja duha odvajaju njegovi dijelovi, koji udahnjuju život u materiju, pa tako život poprima različite oblike i dimenzije. Sve što je živo u sebi nosi božanski kôd kroz koji sva bića (ljudi, životinje i biljke) dobivaju uputstva za održavanje života i duhovni razvoj.

Takvo moje razmišljanje i vjerovanje nastalo je kao posljedica iskustva koje sam doživjela kao vrlo mlada osoba. Moja se teta bavila uzgojem začinskog bilja, a ja sam kako sam odrastala bila sve češće i češće s njom na njenom polju i u staklenicima. Privlačio me miris aromatičnog bilja koji me je umirivao i vodio moj um u područje mašte i imaginacije. Tako sam stvarala neki svoj unutarnji svijet u kojem sam voljela boraviti. Moja teta je pak toliko voljela svoje dragocjeno bilje da je svakodnevno (meni se ponekad činilo da je to bilo stalno) „razgovarala“ s njim. Iz tih  njenih „razgovora“ razabrala sam i osjetila da postoji stvarna energija koja nas može povezati s biljkama tj. prirodom i da je ta energija vrlo „pametna“ i da nam “svašta“ može reći. Promatrala sam kako ona djeluje na moju tetu i sve sam više željela postati kao ona. Uživala sam jednako tako i u promatranju kako njeguje biljke. Posvećenost svakom listiću ili cvijetu, brižnost i predanost nadilazila je egzistencijalni interes. Za nju je svaka biljka bila kao osoba prema kojoj se odnosila s puno poštovanja i ljubavi.

U meni se razvijala želja da postanem kao ona, a sada kada bolje razmislim, mislim da to nije bila samo želja nego čak pomalo i opsesija. Godinama sam je samo promatrala kako radi s biljkama i pomagala joj u njihovom uzgoju, prije nego li sam se odlučila da pokušam i ja s njima “razgovarati“. Odabrala sam ružu jer su me opijale svojim mirisom i doslovce sam bila zaljubljena u njihovu ljepotu. Teta mi je uvijek govorila kako one imaju jaku osobnost i kako znaju koliko su lijepe i posebne. Ja sam htjela porazgovarati s ružom o tome kako da postanem kao ona, ruža. Nikome nisam rekla za svoj naum jer sam se bojala da ne pomisle da sam poludjela, a i da ne otkrijem svoju ludu želju, a možda i kompleks.

Otišla sam do svog najdražeg grma ruže. Bila je to žarko narančasto-crvena ruža. Mirisala je na med i puder, apsolutno omamljujuće. Nisam znala kako početi i da li tetin način isto vrijedi i za mene. Stoga sam odlučila da to napravim na način kako sam čitala u knjigama za meditaciju i kako sam gledala u brojnim filmovima.  Počela sam duboko disati, brojeći u sebi uobičajenu formulu disanja 4/2/6, gledajući u nju i ponavljala pitanje: „što znači tvoja ljepota?“ Nakon nekog vremena zavrtjelo mi se u glavi, što od disanja, a što od njenog opojnog mirisa. No odgovor niti sam čula, niti osjetila. Bilo mi je dobro i osjećala sam mir, ali se nije dogodio nikakav spektakl. Kako je prošlo neko vrijeme počeo se javljati osjećaj razočarenja i tuge. U tom trenutku je došla moja teta i pitala me što radim u ružičnjaku i zašto izgledam kao „pokisla“? Nisam joj ništa odgovorila ali sam uhvatila njen pronicljivi pogled i iste sekunde mi je bilo jasno da me „skužila“. Rekla mi je da uzmem par latica i stavim pod jastuk prije spavanja i da ću sigurno sanjati dušu ruže. Pomislila sam: „Hvala bogu imam još jednu šansu da razgovaram s ružom“. Moje raspoloženje se u sekundi promijenilo i pojavila mi se slika u umu kako cvijet ruže i ja promatramo jedna drugu u zalasku sunca. Teta mi više ništa nije rekla vezano uz ružu osim da pozdravim svoje roditelje kad dođem doma.

Moje uzbuđenje pred spavanje je bilo toliko jako da nisam mogla usnuti. Stalno sam provjeravala latice ruže ispod jastuka, jesu li još uvijek tu, da li još mirišu, i jesam li ih izgužvala. U nekom sam trenu ipak zaspala i sanjala san. Šetala sam se nekim neobičnim krajolikom gdje je priroda bila u svim bojama, od bijele, zelene, ružičaste, srebrne, zlatne, plave, narančaste… Biljke i drveće su također izgledali neuobičajeno i kretali se, ne od vjetra nego od neke neobjašnjive sile. Uživala sam u bojama i preplavljivao me osjećaj mira, sigurnosti i ushita. Grane drveća i cvijeće se njihalo na takav način da sam ubrzo shvatila da mi pokazuju put. Hodala sam uživajući u neobičnom i prelijepom krajoliku. Došla sam do proplanka na kojoj se nalazio kamen, otprilike visok i širok oko 1 m. Na njemu se nalazila kutija iz koje je probijalo svijetlo. Osjećala sam da je ta kutija za mene. Bez straha ali s jakim uzbuđenjem sam uzela kutiju i otvorila je. Ostala sam bez daha i zaslijepljena čistim bijelim svjetlom. Nakon nekog vremena pojavila se sjajna zlatna ruža toliko lijepa da mi se potpuno zaustavio tijek misli i osjećaja. Čisto bivanje, ruža i ja, negdje u nekoj dimenziji, u nekom prostoru ako prostor uopće postoji, u nekom trenutku koji se čini kao vječnost. U tom trenutku sam čula dubok glas koji je zvučao poput grmljavine: „Čuvaj me!“  Taj trenutak je bio toliko jak i upečatljiv da sam imala osjećaj kako sam u djeliću sekunde iskočila iz svog sna, bivajući budna s jakom tahikardijom.

Nisam znala da li bi ponovno pokušala zaspati, ili da samo ležim i uživam u ovom neobično iskustvenom snu, ili da uzmem bilježnicu i sve zapišem. Odlučila sam se za ovo zadnje. U tom trenutku nisam imala pojma što taj san točno znači za mene, ali sam osjećala da me ruža, da su me duh i duša ruže prihvatili. Bila sam zadovoljna i osjećala sam se kao moja mačka kada prede, spokojno, prepušteno, sigurno.